Lidija i Željka izvojevale pobjedu protiv diskriminacije i predrasuda

Fotografija s Danas.hr

Danas je u Kući ljudskih prava predstavljena jedna mala, ali značajna pobjeda protiv predrasuda koji još uvijek vladaju našim društvom. Predstavljena je prva (doduše nepravomoćna) presuda hrvatskog suda zbog diskriminacije na temelju etničke pripadnosti. Na varaždinskom Općinskom sudu još je 2010. godine pokrenut postupak protiv vlasnice lokalne trgovine koja je odbila zahtjev za odrađivanjem prakse dviju srednjoškolki „jer su Ciganke“. Nepravomoćna presuda utvrdila je da se radilo o diskriminaciji temeljem etničke pripadnosti, što je propisano Zakonom o suzbijanju diskriminacije . Oštećene srednjoškolke postupak su vodile uz pomoć udruga Romi za Rome i Centra za mirovne studije te Ureda pučkog pravobranitelja , u ulozi umješača u postupku. Zakon naime propisuje da su u parnicu u kojoj je tužen navodni počinitelj/ica diskriminacije može kao umješač na strani tužitelja/ice „pridružiti tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku“. Tena Šimonović Einwalter, koordinatorica za područje suzbijanja diskriminacije u Uredu pučkog pravobranitelja, istaknula je na predstavljanju da se čak četrdeset posto pritužbi koje stižu u Ured pučkog pravobranitelja odnose se na rasnu i etničku pripadnost (u nedostatku propisane pripadnosti nacionalnoj manjini kao osnovi diskriminacije u Zakonu).

Lidija Ignac i Željka Balog vjerojatno nisu željela dočekati svojih pet minuta medijske slave zbog toga što nešto nisu imale priliku napraviti. Kao učenice prvog i trećeg razreda Gospodarske škole željele su odraditi nužnu praksu, a kada su bile odbijene nisu bile tek ponižene, već su se i bojale hoće li pasti razred. Zalaganjem razrednice Lidija i Željka ipak su odradile praksu, a uz pomoć udruga civilnog društva i Ureda pučkog pravobranitelja postale su primjer i inspiracija svim građanima i građankama koji će se naći u ulozi žrtve diskriminacije i pomogle ostvarivanju potpune i učinkovite jednakosti za sve hrvatske građane i građanke. „Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava“, bila je Lidijina poruka na predstavljanju, koja doista stoji. Ova presuda je važna i zbog toga što diskriminatorne postupke žrtve nerado prijavljuju, a kada ih i prijave u sudskim postupcima često bivaju ponovno viktimizirane.

Romi su, ne samo u Hrvatskoj, česta žrtva predrasuda i diskriminacijskih praksi. U posljednjih nekoliko godina, posebice od kad je na snagu stupio Protokol 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda , Europski sud za ljudska prava (pravosudno tijelo koje skrbi za ostvarenje prava iz Europske konvencije) ustanovio je nekoliko slučajeva diskriminacije pripadnika romske nacionalne manjine u nizu europskih zemalja. Važnost je presude varaždinskog Općinskog suda utoliko veća što je domaća sudbena instanca prepoznala i sankcionirala diskriminaciju. Naime, sadržaj međunarodnih pravnih standarda ionako je preslikan u domaće zakonodavstvo, i na našim je sudovima da ga primjenjuju. Ivana Radačić, vanjska suradnica Centra za mirovne studije, istakla je prilikom predstavljanja presude da u provođenju Zakona o suzbijanju diskriminacije veliku ulogu igra tumačenje sudstva budući da u našem društvu još uvijek ne postoji konsenzus oko temeljnih vrijednosti koje treba štititi. Stoga, ova presuda predstavlja i primjer sazrijevanja našeg pravosudnog sustava.

Ministrov rasistički ispad baš pred Međunarodni dan Roma

Osmoga se dana travnja od 1990. godine diljem Europe obilježava Međunarodni dan Roma, etničke skupine koja broji oko 12 milijuna ljudi i najbrojnija je nacionalna manjina u Europi.

U povodu obljetnice priopćenjem se oglasio ured Pučkog pravobranitelja istaknuvši da „predrasude prema Romima dovode do njihove sustavne diskriminacije u svim područjima društvenog života: od obrazovanja do zdravstvene i socijalne skrbi, te zapošljavanja. Uvjeti stanovanja ispod su nivoa za očuvanje ljudskog dostojanstva i ne daju osnova za nadu u sretan život Roma u zajednici. Činjenica da se brojni Romi ne žele izjašnjavati Romima, već pripadnicima većinske nacije, dovoljno govori o tome.“

Ministrova stigmatizirajuća retorika

U onom djelu priopćenja u kojem Pravobranitelj žali što se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara“ sigurna sam da je ciljao na nedavnu rasističku omašku ministra policije Ranka Ostojića. Naime, prilikom posjeta Međimurju krajem ožujka, ministar Ostojić, rekao je kako,“ uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, mora naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici romske nacionalne manjine“.

Najavivši tom prilikom projekt 'Policajac u zajednici' kao instrument u prevenciji kriminala Roma, ministar je na žalost pao na testu tolerancije i zagovaranja ljudskih prava. Osim toga, ministar je propustio senzibilizirano (pro)govoriti o okolnostima socijalne isključenosti Roma, ali je zato izanalizirao „osnovni problem romskog kriminala“. Naime, krivnja je, prema njemu u tome što državne institucije Rome pomažu samo do punoljetnosti. A kad romske obitelji prestanu primati naknade za svoju tek punoljetnu djecu, mladi se Romi nađu sami na ulici i okrenu kriminalu. Ima ministar i rješenje, a to je da se kvalitetnije kontrolira trošenje socijalne pomoći. Obavijesti je i da se strategija za poboljšanje sprema , „a nadzor trošenja socijalne pomoći, edukacija i priprema za posao neke su mjere predviđene tom strategijom“. Živjeli ministre Ostojiću, uvažavajući Vašu ministarsku funkciju, ne mogu ne primijetiti da ste propustit biti društveno odgovorni. Banalizirajući probleme Roma (još jednom) ste pomogli medijima da budu prenositelji predrasuda i cementeri stereotipa.

Novinarka Nataša Zečević je jedna od rijetkih tu vijest kritično prenijela javnosti, primijetivši da „Ostojićeva izjava, kako bi Međimurje bilo sigurno da nema romskih lopova, čisti rasizam kakvog već jako dugo nismo čuli iz ustiju jednog hrvatskog ministra. Tom izjavom Ostojić, ne samo da je nanio štetu svojoj Vladi, nego je i dodatno diskriminirao jednu manjinu te napravio još veću razliku između 'njih' i 'nas'. Osim što ih je diskriminirao, dodatno ih je i stigmatizirao. Jer, što će biti Rom, ako ne lopov? Osim toga, ministar Ostojić propustio je analizirati preostalih 50 posto kriminalnih radnji u Međimurju. Njih, kaže novinarka, “rade, valjda, Hrvati- neRomi. I to je, kako se čini, u redu, odnosno prema ministru Ostojiću nije alarmantno ni problematično. Tako valjda Hrvati- neRomi imaju pravo pljačkati i krasti Hrvate- neRome, ali zato Romi nemaju pravo pljačkati Hrvate-neRome.”

Amnesty International (AI) je izrazio zabrinutost zbog ministrove stigmatizirajuće retorike, primijetivši da ministar ojačava diskriminatorne rasno uvjetovane stereotipe eksplicitno povezujući romsku zajednicu s kriminalom i socijalnim problemima poput alkoholizma. Umjesto toga, poručio je AI, ministar bi trebao istražiti povezanost između siromaštva, kriminala i marginalizacije, te se zapitati zašto,kao što i sam navodi, Romi ne mogu vlastitim radom zarađivati za život. Zbog toga je AI pozvao Europsku komisiju da osudi svaki slučaj retorike protiv Roma te da s hrvatskom vladom to pitanje razmotri u sklopu procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

Mediji: prenositelji stereotipa i predrasuda

Kad bi Pravobraniteljevo priopćenje imalo šansu upasti u oči neke od tiražnijih tiskovina ili gledanijih medija, sumnjam da bi urednici osjetili sram što ih Pravobranitelj upozorava da se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara, koji pri tome olako prelaze preko činjenice da se radi o grupi kojoj niti jedna zajednica u povijesti nije dala jednaku priliku. Poboljšani položaj i uspješnost Roma svakako će dati i povoljniju sliku o društvu u kojem živimo.“

Evo još jednog primjera, iz subotnjeg Večernjaka, senzacionaliastičko stereotipiziranje koje izvještava o „donedavno nezamislivom slučaju miješane veze“, tj. o maloljentičkoj romansi Roma i Hrvatice koji se vole u naselju Parag u Međimurskoj županiji. Unatoč činjenici da je miješanih veza i brakova u našem društvu bilo odvajkada, novinar i urednici nepotrebno skandaliziraju činjenicu da se i, eto, Hrvati(ce) mogu zaljubit u Rom(kinj)e. Novinar ne evidentira ono što je preočito: radi se o maloljetnicima, zakonski dakle još djevojčici koja nevjenčano živi s dječakovom obitelji. Nije li to priča o zakazaloj socijalnoj službi? Činjenica da je djevojčica iz Krapine prekinula školovanje u drugom razredu srednje škole. Nije li to još dokaz da države službe ne funkcioniraju? Novinar je mogao tako koncipirati priču i ukazati na manjkavosti sustava, a ne perpeturiati predrasude čitateljstva prema Romima.

Da Romi isu isključivi trouble makeri ukazuje i presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Oršuš i dr. protiv Hrvatske