Ministrov rasistički ispad baš pred Međunarodni dan Roma

Osmoga se dana travnja od 1990. godine diljem Europe obilježava Međunarodni dan Roma, etničke skupine koja broji oko 12 milijuna ljudi i najbrojnija je nacionalna manjina u Europi.

U povodu obljetnice priopćenjem se oglasio ured Pučkog pravobranitelja istaknuvši da „predrasude prema Romima dovode do njihove sustavne diskriminacije u svim područjima društvenog života: od obrazovanja do zdravstvene i socijalne skrbi, te zapošljavanja. Uvjeti stanovanja ispod su nivoa za očuvanje ljudskog dostojanstva i ne daju osnova za nadu u sretan život Roma u zajednici. Činjenica da se brojni Romi ne žele izjašnjavati Romima, već pripadnicima većinske nacije, dovoljno govori o tome.“

Ministrova stigmatizirajuća retorika

U onom djelu priopćenja u kojem Pravobranitelj žali što se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara“ sigurna sam da je ciljao na nedavnu rasističku omašku ministra policije Ranka Ostojića. Naime, prilikom posjeta Međimurju krajem ožujka, ministar Ostojić, rekao je kako,“ uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, mora naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici romske nacionalne manjine“.

Najavivši tom prilikom projekt 'Policajac u zajednici' kao instrument u prevenciji kriminala Roma, ministar je na žalost pao na testu tolerancije i zagovaranja ljudskih prava. Osim toga, ministar je propustio senzibilizirano (pro)govoriti o okolnostima socijalne isključenosti Roma, ali je zato izanalizirao „osnovni problem romskog kriminala“. Naime, krivnja je, prema njemu u tome što državne institucije Rome pomažu samo do punoljetnosti. A kad romske obitelji prestanu primati naknade za svoju tek punoljetnu djecu, mladi se Romi nađu sami na ulici i okrenu kriminalu. Ima ministar i rješenje, a to je da se kvalitetnije kontrolira trošenje socijalne pomoći. Obavijesti je i da se strategija za poboljšanje sprema , „a nadzor trošenja socijalne pomoći, edukacija i priprema za posao neke su mjere predviđene tom strategijom“. Živjeli ministre Ostojiću, uvažavajući Vašu ministarsku funkciju, ne mogu ne primijetiti da ste propustit biti društveno odgovorni. Banalizirajući probleme Roma (još jednom) ste pomogli medijima da budu prenositelji predrasuda i cementeri stereotipa.

Novinarka Nataša Zečević je jedna od rijetkih tu vijest kritično prenijela javnosti, primijetivši da „Ostojićeva izjava, kako bi Međimurje bilo sigurno da nema romskih lopova, čisti rasizam kakvog već jako dugo nismo čuli iz ustiju jednog hrvatskog ministra. Tom izjavom Ostojić, ne samo da je nanio štetu svojoj Vladi, nego je i dodatno diskriminirao jednu manjinu te napravio još veću razliku između 'njih' i 'nas'. Osim što ih je diskriminirao, dodatno ih je i stigmatizirao. Jer, što će biti Rom, ako ne lopov? Osim toga, ministar Ostojić propustio je analizirati preostalih 50 posto kriminalnih radnji u Međimurju. Njih, kaže novinarka, “rade, valjda, Hrvati- neRomi. I to je, kako se čini, u redu, odnosno prema ministru Ostojiću nije alarmantno ni problematično. Tako valjda Hrvati- neRomi imaju pravo pljačkati i krasti Hrvate- neRome, ali zato Romi nemaju pravo pljačkati Hrvate-neRome.”

Amnesty International (AI) je izrazio zabrinutost zbog ministrove stigmatizirajuće retorike, primijetivši da ministar ojačava diskriminatorne rasno uvjetovane stereotipe eksplicitno povezujući romsku zajednicu s kriminalom i socijalnim problemima poput alkoholizma. Umjesto toga, poručio je AI, ministar bi trebao istražiti povezanost između siromaštva, kriminala i marginalizacije, te se zapitati zašto,kao što i sam navodi, Romi ne mogu vlastitim radom zarađivati za život. Zbog toga je AI pozvao Europsku komisiju da osudi svaki slučaj retorike protiv Roma te da s hrvatskom vladom to pitanje razmotri u sklopu procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

Mediji: prenositelji stereotipa i predrasuda

Kad bi Pravobraniteljevo priopćenje imalo šansu upasti u oči neke od tiražnijih tiskovina ili gledanijih medija, sumnjam da bi urednici osjetili sram što ih Pravobranitelj upozorava da se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara, koji pri tome olako prelaze preko činjenice da se radi o grupi kojoj niti jedna zajednica u povijesti nije dala jednaku priliku. Poboljšani položaj i uspješnost Roma svakako će dati i povoljniju sliku o društvu u kojem živimo.“

Evo još jednog primjera, iz subotnjeg Večernjaka, senzacionaliastičko stereotipiziranje koje izvještava o „donedavno nezamislivom slučaju miješane veze“, tj. o maloljentičkoj romansi Roma i Hrvatice koji se vole u naselju Parag u Međimurskoj županiji. Unatoč činjenici da je miješanih veza i brakova u našem društvu bilo odvajkada, novinar i urednici nepotrebno skandaliziraju činjenicu da se i, eto, Hrvati(ce) mogu zaljubit u Rom(kinj)e. Novinar ne evidentira ono što je preočito: radi se o maloljetnicima, zakonski dakle još djevojčici koja nevjenčano živi s dječakovom obitelji. Nije li to priča o zakazaloj socijalnoj službi? Činjenica da je djevojčica iz Krapine prekinula školovanje u drugom razredu srednje škole. Nije li to još dokaz da države službe ne funkcioniraju? Novinar je mogao tako koncipirati priču i ukazati na manjkavosti sustava, a ne perpeturiati predrasude čitateljstva prema Romima.

Da Romi isu isključivi trouble makeri ukazuje i presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Oršuš i dr. protiv Hrvatske. U konkretnom predmetu, Sud je presudio da raspoređivanje romskih učenika u isključivo romske razredne odjele (kako je još uvijek praksa u nekim međimurskim školama) nema objektivno i razumno opravdanje. Iako problem isključenosti međimurkih Roma u obrazovnom procesu još nije adekvatno riješen, činjenica je da institucije države aktivno djeluju po pitanju unaprijeđenja prava Roma. Hrvatska je, uz Bugarsku, Češku, Mađarsku, Makedoniju, Rumunjsku, Slovačku, Srbiju i Crnu Goru, dio međunarodne inicijative Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015. koju su inicirale Svjetska banka i Institut Otvoreno društvo, a koja na nastoji unaprijediti životne uvjete i ljudska prava Roma fokusirajući se na četiri prioritetna područja: obrazovanje, stanovanje, zdravstvo i socijalna skrb. Raznorazne strategije, akcijski planovi i mjere trebale bi početi izvlačiti Rome iz začaranog kruga isključenosti, kojeg perpetuiraju siromaštvo, neobrazovanost i nezaposlenost.

Ipak, iz gornjih nekoliko simboličnih priča, očito je, nadam se, da i većinu (ministre, policajce, novinare, učenike i građane) treba mijenjati i senzibilizirati u pogledu . Bez toga uostalom nema ni jedne uspješne manjinske politike.

Objavljeno na portalu o rodu, spolu i dmeokraciji "Libela".

Saborski seksizam

O izborima ljepote, vjerujem, svako ima svoje mišljenje. Ne smatram da ih treba ukinuti, svatko ima pravo izabrati na koji način se želi probijati i(li) penjati na društvenoj ljestvici. Ne smatram niti da su mahom mlade djevojke koje se na njih prijavljuju glupe, neinteligentne ili nesposobne. No, slažem se sa stihom Gibonijeve pjesme, koja kaže kako su u žirijima i među gledateljstvom takvih pokaznih smotri lijepih i mladih tijela obično oni koji traže žensku da mu pegla, da mu kuha, a možda čak i da ima sluha. Mom stavu unatoč, složit ćete se vjerujem da je društveno uvriježeno mišljenje kako su žene koje se prijavljuju za izbore ljepote tek praznoglave ljepotice koje u životu ni ne žele raditi išta drugo nego treptati, i možda rađati djecu nogometašima.

Zar su žene još uvijek tek ljepša strana politike?

Kad bi narodna izreka bila „pametna ko grijeh“, ili kad bi među muškarcima bilo uvriježeno reći „od njenih misaonih bravura tresu mi se gaće, ali to ne smeta...“, pitanje je koja bi se zastupnica Hrvatskoga Sabora okitila titulom najpametnije. O fizičkom izgledu žena (i njihovom oblačenju, kremicama koje koriste, načinima na koje održavaju sjajnu figuru) u medijima se još uvijek često, olako, ali i stereotipno i seksistički izvještava. Medijsko predstavljanje žena na degradirajući način, ili pričanje neukusnih viceva na njihov račun, kao društvo još uvijek prihvaćamo uglavnom nekritički.

Tako je u dnevnom listu 24 sata 24. ožujka 2012. objavljen članak o navodno najzgodnijim saborskim zastupnicama s naslovom „Zastupnici izabrali svoju Miss Sabora“. O tome su se izjasnili, a ko drugi nego njihove muške kolege. Isti oni, koji su prema pisanju 24 sata, „u ocjenjivanju bili hrabri“ ali su zahtijevali „da im ne spominjemo imena kad budemo navodili njihov izbor misica, kako ih oni vole nazivati, da ne bi imali problema kod kolegica.“

Ne smatram da je krivnja na muškim zastupnicima isključivo. I mnoge političarke vole svojim ženskim adutima zagospodariti dijelom medijskog prostora. Problem je, prema meni, u društvenom stavu, koji ovakve seksističke komentare ne osuđuje i ne smatra uvredljivim po sve žene. Ravnopravnost spolova nije dovoljno propisati kao društvenu vrijednost. Treba ju živjeti o oživotvorivati kroz medije, kroz obrazovanje, kroz nastupe javnih osoba.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić oglasila se javnim priopćenjem povodom dotičnog članka. Ukazuje da i unatoč tome što opetovano u svojim izvješćima upozorava na seksizam i stereotipni način odnosa prema ženama u politici, i dalje svjedočimo praksi kojom se ravnopravno sudjelovanje žena u politici nastoji omalovažiti isticanjem ili komentiranjem njihovog izgleda.

Komentiranjem izgleda trivijaliziraju se sposobnosti političarki

Nije to dakako prvi put da se o zastupnicama piše na ovakav degradirajući način. U ljeto prošle godine, nekoliko je dnevnih novina i portal objavilo vijest o tome kako je web stranica Marijane Petir najposjećenija na mrežnim stranicama Hrvatskog Sabora, istaknuvši tu činjenicu naslovom (koji ne odgovara faktografiji vijesti) “Hrvatski sabor: A najzgodnija hrvatska saborska zastupnica je…Marijana Petir sa 6089 glasova!” U jeku predizborne kampanje jedna je tjednik objavio foto priču o tome “Kako je izgledala ljepša strana izbora.“

Kaže Pravobraniteljica u svom priopćenju da su zbog tradicionalnog doživljavanja politike kao „muško“ zanimanja, zastupnice, a posredno i druge žene, dovedene „u apsurdnu situaciju u kojoj su postale metom pogodnom za javne kritike temeljem njihovog spola ili trivijaliziranje stavljanjem u kontekste kojima se umanjuje njihov društveni značaj.“

Pravobraniteljičina uloga u oživljavanju vrijednosti ravnopravnosti spolova

Zašto je dobro da je Pravobraniteljica reagirala? Koliko god se nekome članak čini lepršav, zabavljački i dobronamjeran, Pravobraniteljica je zapravo ukazala na to da se ovakvim načinom medijskog prikazivanja ženama u politici onemogućuje jednaki status što je u suprotnosti s načelima ravnopravnosti spolova za koju se hrvatsko društvo opredijelilo kao za jednu od ustavnih vrijednosti.

Drugi važan argument, zašto ovaj i slični članci, kao i javno izneseni seksistički ili podcjenjujući stavovi prema ženama, zaslužuju javnu osudu i zražanje leži u činjenici da su političari „javne osobe koje su svojim djelovanjem, ponašanjem i izjavama neprekidno pred očima javnosti i rade posao kojim, između ostalog, uspostavljaju i standarde ponašanja i ophođenja sukladno zakonima i politikama donesenim u Hrvatskom saboru.“

Pravobraniteljica je svim zastupnicima i zastupnicama očitala bukvicu podsjetivši ih kako bi „članovi i članice političkih stranaka trebali poduzimati odgovarajuće mjere za suzbijanje spolno stereotipnih ili po spolu diskriminacijskih oblika izražavanja i pojava te i sami javno na njih upozoravati ili se od njih ograditi.“